HKUD Posavina Zürich – Baden ili kako ih od milja zovu „Djeca Posavine“ su u subotu 18. listopada 2008. godine bili organizatori posavskog narodnog posijela u Schlierenu. Ja sam, također, imao tu čast biti nazočan u pripremi i realizaciji ovog projekta i ne mogu a da ne napišem koju riječ o tomu.
Naime, tog listopadskog jutra a i tijekom cijelog dana sunce nas je milovalo svojom blagošću i dobrotom. Sretno su stigli naši dragi gosti iz domovine; KUD Napredak iz Odžaka sa gospođom Maricom Hrnkaš, odžački gradonačelnik gospodin Luka Jurić i gospodin Marko Knežević, vlasnik hotela Euro.
Slijedi srdačan doček i doručak na švicarski način. Neki se već poznaju od prije, neki su se tek upoznali. Svi sa pozitivnom napetošću smo čekali dolazak večeri. Sunce je otišlo na zasluženi odmor i odmah potom svako na svoju zadaću i krenulo je.
Dolaze prvi gosti… Željko daje glazbeni uvod. Brzo nam je postalo jasno da će se dogoditi „ludnica“.
Dvorana se punila neočekivanom brzinom. Cijela Posavina je bila u Schlierenu. U dvadeset i jedan sat vratari su upozoravali goste da nema više mjesta. Domar otvara gornji dio dvorane, na tribinama, a zaštitari su puštali dolazeće goste „na kapaljku“. Nakon pola sata Unterrohr je bila puna do „tavana“. Predvorje je sve više sličilo na konzervu sardina.
Pouzdana brojka od tisuću i dvjesto nazočnih duša i više od stotinu koji, nažalost, nisu mogli ući unutra kazuje sama za sebe. Na bini pjesma i igra sa kolom u dvorani stapaju se u prekrasnu šarenu dugu.
Plehanski Odjeci bude nostalgiju za domovinom a Željko Jurić, kao čarobnim štapićem, digne dvoranu na noge. Izvedbu KUD-a Napredak teško je opisati. To treba vidjeti i doživjeti. Jednom riječju; Prekrasno. Također i naša „Djaca Posavine“ kao i uvijek u punom sjaju.
Promatrajući tu skladnost i ljepotu u misli mi nadolaze stihovi velikog hrvatskog pjesnika i boema iz Odžaka Muse Ćazima Ćatića:
„ Daleko… daleko iza devet gora
Kraj jedan spava, pun sviju ljepota; Daleko… daleko
preko sinjeg mora počiva zemlja sreće i života.
U njoj se cvijeće svjetlobojno smije
i slavuj vječno u sevdahu budi.
To cvijeće rosu moje čežnje pije,
Oj, da je snjim mi zakititi grudi!…“
Dalo se zamijetiti da su naši dragi gosti sa sobom donijeli pored dobrog raspoloženja i dobar apetit. Posavski čovjek je jednostavno takav: ima kulturu u jelu i piću i na to ne žali potrošiti Franak ili Kunu.
Ovo moje izviješće ne bi imalo nikakvog smisla a da ne spomenem domaćine i ljude koji su omogućili da posijelo dobije svoj puni sjaj. Kao gastronomski poznavalac želim kazati da su dorasli ozbiljnosti situacije; vratari, prodaja u predvorju, posluga u svim dijelovima dvorane. Šank je ponekad sličio na burzu financija gdje prodavci (dečki za šankom) i kupci (konobarice i konobari) akcija istovremeno dižu galamu a opet svako svakog čuje i razumije. Na prodaji jela i pića je elegantna dama u crnom gdje joj budnim okom (kroz naočale ili preko njih) pomaže rizničar Društva.
Prodaju tombola su „šakom i kapom“ odradile šarmantne dame koje nitko normalan nije mogao odbiti. Momci u kuhinji su posebna priča. Ono što su oni „preturili“ preko šanka je za svaku pohvalu. Prije početka pisanja ovok teksta rekao sam, neću pominjati nikoga po imenu iz radne momčadi jer su apsolutno svi bili na visini zadaće. No, pogazit ću obećanje i kazati imena dvojice bez kojih ne bi bili ono kako je bilo. To su Marko Studenović i najbolji Grill majstor kojeg sam vidio, Marko Bičvić- Lijevi.
Tamo u sitne sate poslije ponoći netko mi reče:
- A gdje su sendviči Odžačanima za puta?
Nisam imao baš neku volju praviti i sendviče u gluvo doba, mrtav umoran, pa čak i za moje Odžačane.
- Nema više kruha… kupit ćemo sendviče sutra negdje – rekoh sa olakšanjem.
- Ima,… ima eto ti u kartonu tamo ispod šanka – ko iz topa odgovori Mara.
Moj mali poklon onima koji su nesebično dali svoj doprinos u organizaciji i sprovedbi posavskog narodnog posijela:
„Kad stanemo uz šankove
mi smo tada kapetani za brodove,
koji plove dok se dan ne razdani.
A kad dođe zora snena
posada smo izgubljena“
Cijela ova priča, dakle završava ovako:
Gosti su se veselili, dobro pojeli i popili. Domaćini sa manjim ili većim bolovima u nogama zadovoljno trljali ruke. A naši Odžačani za dugog puta u domovinu dobili sendviče.
Autor: Ilija Studenović
Komentiraj